četvrtak, 18. kolovoza 2016.

BABA MARICA RUBIL, DESETAK GODINA NAKON HRT-ove EMISIJE

 Razgovarao i napisao: J.Kovačević             


              Da nisam počeo listati svoju arhivu fotografija, vjerojatno bih već zaboravio kako su neke novoseljanske, tek obnovljene kuće, izgledale prije desetak, petnaest i više godina. 
A tek riječi njihovih vlasnika, povratnika koje su u raznim prigodama izgovorili... e, toga se i pogotovo mnogi ne bi sjetili.

Zato ću, prisjećajući se jednog HRT-eovog videozapisa, pod naslovom:
 ''BABA MARICA LEGENDA BOSANSKE POSAVINE'', snimljenog za nekada popularnu TV emisiju ''LATINICA'', pokušati prenijeti današnja razmišljanja i poruke babe Marice Rubil, koja i nakon muževe smrti, i dalje živi u svojoj kući u Novom Selu.

          Nakon izbjeglištva 1992. godine, zatekli su se u Slavonskom Brodu, odakle su  kao i većina izbjeglih, privremeni boravak i smještaj potražili u drugim dijelovima Hrvatske. Oni, sa muževim bratom Pejom, zaputiše se do Karina, blizu mora, valjda misleći kako im to može nadomjestiti njihovu Ukrinu, čiju vodu su svakodnevno ''slušali'' dok udara o obližnju cestu,  koja ih je dijelila od korita rijeke.
Ali, tamo se zadržaše svega dva dana, jer kako mi je Marica pričala:

- ''našli smo nekakav smještaj, ali niti ja, niti moj Anto ne nađošmo tamo, onog prijeko potrebnog duševnog mira i zadovoljstva, ono što smo stalno tražili u izbjeglištvu! Jer toga, za nas nema nigdje, osim tu,  u Novom Selu!''

          Dok sjedimo pred njenom kućom u Novom Selu, smještenom između nekadašnje pruge i ceste, blizu Ukrine i nedaleko od ulaza u centar sela, baba Marica  vrlo smireno, sa dobrom memorijom opisuje do u detalje, njihov tadašnji životni put i prve dane po povratku u selo, te 2000 godine.

(Marica Rubil, u Novom Selu, 17. kolovoza 2016. godine)

- '' Kada smo se vratili iz Karina, ja i moj pokojni Anto smo bili u Slavonskom Brodu, i stalno smo smišljali kako se vratiti u Novo Selo, iako su se djeca protivila i pitali, zašto moramo biti među prvima?
No, nismo imali dvojbi. Čim se ukazala prva prilika, 2000 godine smo se vratili. 
Čekajući obnovu, bez struje, bez hladnjaka, bez peći, i mnogih, drugih ranije naučenih ''životnih luksuza'' - vjeruj mi, osjećali smo se presretni i puna srca!
Za nas povratnike, moje  Rubile i tadašnjeg župnika Antu Stjepića, kuhala sam u dvorištu na ciglama, hladila sve u bunaru i čekali smo konkretnu pomoć i obnovu!''

Odjednom me pogledala ravno u oči, i skoro suznih očiju, nastavila:
- ''Ovo ne smijem zaboraviti reći! 
Mislim da je za našu obnovu, presudan bio posjet njemačkog ambasadora Mulera, koji je selo posjetio sa ekipom svojih asistenata i prevoditeljem i kada je strašno dirnut slikom koju je zatekao u mom dvorištu i u devastiranoj kući, preko prevoditelja rekao: 
Strašno me podsjećate na moju pokojnu majku bez koje sam ostao u dvanaestoj godini života, pri tom se sagnuo i sa poda podigao naše prašnjavo raspelo koje je bilo zatrpano žbukom i razbacanim otpadom i upitao me što ti majko želiš?
Pokazujući rukom na našu kuću, rekla sam - ništa, ništa ne tražim! Samo želim da ovo NAŠE, opet bude NAŠE!
Ambasador je prepun emocija, sa suzama u očima rekao: 'majko, tvoju kuću čemo obnoviti prvu!'... Tada nam je u selu obnovljeno prvih trideset kuća.''



Pogled na kuću babe Marice Rubil sa ceste, 17. kolovoza 2016.


Gledajući uokolo, uočavam uredno dvorište, cvijeće koje u nizu spaja ulaz u kuću sa obnovljenom dvorišnom zgradom, a i skromno obrađenu bašču. Pitam je, jeli to ona sve sama radi, na što mi odgovara:

- '' Sada si me podsjetio na moje osjećaja od prije petnaestak godina kada sam se vratila i vidjela zaraslo dvorište i naš vrt, koji nije bio baš mali. Pružao se i sužavao između pruge i ceste, skoro do ulaza u selo. Tada sam pomislila: samo da mi ga je još jednom očistiti i zasijati, pa neka odmah umrem... 

A eto, i danas, iako sam sama, uz pomoć djece i moju volju, i dalje ga održavam i sijem. Skoro šesnaestu godinu. Jedino mi nedostaje moj dida...''



               Nastavili smo razgovarati o prošlim vremenima, o vremenu nakon povratka u selo i podsjećam je na njihove izjave za HRT i emisiju Denisa Latina, koji joj dade onaj epitet: 'Baba Marica, legenda Bosanske Posavine', na što se samo nasmijala. 

Kaže mi da se detalja baš i ne sjeća, pa joj ponovih dio njihovih izjava. 
A tada, prije skoro 10-tak godina, u svom dvorištu, pred obnovljenom kućom izjaviše:

(pokojni Anto Rubil, snimljen u svom dvorištu 2013. godine)

Na pitanje HRT-ovog reportera, gdje su bili do povratka u selo, Anto iskreno, duhovito i u svom stilu, u mikrofon  reče:

-''U Karinu. Goli kamen! Ja sjeo na kamen, kad' sam ustao kamen se izvrnu, a ispod njega zmijetina. Nećeš Anto tu noćiti više, jebote, odošmo mi nazad!''

Tom prilikom, i baba Marica, pomalo razočarana inertnošću politike i sporošću povratka, ali ipak ushićena, dade kratku izjavu i postade hit na youtube (https://youtu.be/72k7hlw_zUQ):

''Hrvati bi se trebali vraćati u Bosansku Posavinu i svima će biti bolje...
Al' ovdje, da znaju kako ovdje sunce sja, trčeći bi doletili. Nigdje ovako sunce ne sja kao u Bosanskoj Posavini.
A oni koji misle da ćemo otići i leđa okrenuti, dokle god mi miče mali prst - baba Marica ne ide sa svog ognjišta!'' 

            Dok ispijam njenu rakiju, pitam je što joj ovo, njena kuća, Ukrina, njeno cvijeće i dvorište,  danas znače? Smeta li joj promet i buka koja je ovih dana na cesti sve veća? Što joj nedostaje i 
osjećali se sigurnom?
Sa smješkom na licu, onako majčinski, pogleda me i reče:

-''Znam da to i sam osjećaš kada se nalaziš tu u selu, u svom. Mene ovo ispunjava i iako sam narušena zdravlja, i iako djeca sve više brinu za mene, ovdje sam SVOJA. Davno sam rekla, ako treba da živim deset godina u Zagrebu ili bilo gdje drugdje, a samo pet godina ovdje u Novom Selu, u svojoj kući, odmah pristajem na  svoju kuću! Istog mišljenja je bio i pokojni Anto. Zato smo se i vratili! Radi svoga, radi Ukrine i ove, kako ti reče buke na cesti.

Vjeruj mi, kada to utihne, tada se osjećam nelagodno, iako se osjećam sigurno i nitko me nikada nije uznemiravao! Navikla sam na ovaj ambijent, i taj osjećaj ljubomorno čuvam, do kraja svoga života. 

Zahvalna sam svojoj djeci na pomoći i razumijevanju,  koja su mi uvijek pri ruci, ali i svima koji mi svrate, posebno sada kada sam sama.''

            Ove njene riječi me posebno dirnuše, jer prepoznah svu ljubav i iskrenost, koju su  ona i njen dida gajili prema ovom prostoru i rodnoj grudi.
Zato odlučih za kraj, upitati je imali kakvu poruku za sve nas, posebno mlađe naraštaje?
Bez razmišljanja reče:

-''Kada smo se vratili, radovala sam se svakoj novoobnovljenoj kući. Radovala sam se obnovi grobljanske kapelice i ograde, a poseban osjećaj sam imala kada je konačno obnovljena crkva. Pa i zgrada ambulante, tamo gdje je smještena Mjesna zajednica. Radovala sam se obnovi našeg doma, igrališta, ma svega! Ali nema naroda. Bez naroda, a posebno bez mladih - svako selište je mrtvo! 
Očekivali smo da će se selo polako popuniti i mlađima, a ne samo starcima. Ali, eto tako je kako je.
Danas svi pričaju kako je granica problem da se češće dolazi u selo. Da zbog toga nema  ni starijih a kamoli onih mlađih, da sa svojim obiteljima barem posjete svoje, da obiđu grobove predaka...
Ja mislim da to nije i ne smije biti razlog, jer onaj tko voli ovo selo i poštuje one koji su godinama i stoljećima krčili ove njive koje opet urastaju, koji su za ovo krvarili, nađe načina i vremena, a bogme i strpljenja, da barem nekoliko puta godišnje dođe i posjeti svoj zavičaj i grobove predaka.
Ne zaboravljajte SVOJU DJEDOVINU, jer ako to učinite, bit će to zadnji ekser, udaren u mrtvački sanduk ovog sela, njegove povijesti  i vaših uspomena.''

            Toliko od babe Marice, na pragu osamdesete godine života - za sve nas. 
Živila ti nama i dočekivala nas u svojoj kući, još mnogo godina!

NAŠIM SOKACIMA 16.08.2016.




Iz Dujminog sokaka







 Od škole do raskrižja u Mijićima




... i dalje do Dujmića.
Kod Ante Rubila, uz glavnu cestu...


pa kroz Odobašiće do Kovačevića.