srijeda, 31. kolovoza 2016.

U RUJNU KREĆE REALIZACIJA REGIONALNOG PROGRAMA STAMBENOG ZBRINJAVANJA


OBJAVA LISTI KORISNIKA DRŽAVNOG PROJEKTA STAMBENOG ZBRINJAVANJA U OKVIRU REGIONALNOG STAMBENOG PROGRAMA

U skladu sa okvirnim sporazumom između Razvojne banke Vijeća Europe i Bosne i Hercegovine u vezi Regionalnog programa stambenog zbrinjavanja koji je stupio na snagu Odlukom Predsjedništva BiH o ratifikaciji iz multidonatorskog fonda sa prevladavajućim učešćem IPA sredstava koje osigurava Europska unija, financira se provođenje ovog višegodišnjeg državnog projekta.
Izbor korisnika sredstava fonda vrši se temeljem potpisanih Sporazuma za četiri pod-projekta. Ministarstvo za LJPiI BiH, kao vodeća institucija i Jedinica za implementaciju resornih entitetskih ministarstava, potpisali su i adekvatne Sporazume o suradnji sa gradovima/općinama na području Federacije i RS a koje su do sada uključene u provođenje pod-projekata. 
          Prema Uputstvu za izbor korisnika DPSZ, formirane su tri zajedničke prvostepene komisije, koje su od 2013. godine prikupile i razmatrale cca 27000 obiteljskih zahtjeva koji su obuhvaćali skoro 100 000 osoba, za stambeno zbrinjavanje s prostora BiH, Hrvatske, Srbije i C.Gore.

           U cilju ispravne identifikacije korisnika za DPSZ, provedena je i dodatna terenska provjera a koja je obuhvatila potencijalne korisnike za koje su komisije utvrdile da ispunjavaju opće kriterije, odnosno da su uz prijave dostavili potpunu i važeću dokumentaciju.
Nakon obavljenih provjera, utvrđene su liste korisnika Državnog projekta stambenog zbrinjavanja u okviru Regionalnog stambenog programa.
Sve detalje  odluke o popisu korisnika po općinama možete pogledati na priloženom linku Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH:

http://www.mhrr.gov.ba/PDF/Izbjeglice/OBJAVA%20LISTI-TEKST%20ZA%20OBJAVU%20NA%20WEB%20STRANICU.pdf

Ovdje, u ovom postu donosim konačnu listu korisnika ovog programa za općinu Bosanski Brod:

  1. BARIŠIĆ       IVO,         Luke
  2. BLAŽEVIĆ   DRAGO,  Petra
  3. ČABRAJA     RUŽICA, Nike
  4. DURMIŠ       MARA,    Ivana
  5. DUŠANIĆ     BRANKO, Čede
  6. IVANOVIĆ   MIŠO,      Gojka
  7. KARAČIĆ     IVAN,      Joze
  8. PISINGER    IKA,         Nikole
  9. ZEKUŠIĆ      ILIJA,     Marka
10. ŽIVKOVIĆ    IVO,        Marka

           Sve zainteresirane upućujem na pregled kompletnog popisa korisnika po svim osnovama i po komponentama (sa podacima za općinu B.Brod  na popisu ''BIH2 - Obezbejđivanje stambenih rješenja za 780 domaćinstava za povratak i reintegraciju ili lokalnu integraciju u BIH) od red.br. 424 - 431) koji se nalaze na gornjem linku.

          Prema najavama, obnova navedenih deset kuća za općinu B.Brod,  trebala bi započeti već početkom rujna 2016. godine. Ugovori će biti potpisani po potpunom završetku obnove po sistemu ''ključ u ruke'', za svaki objekat posebno, a koji uključuje i fasadiranje obnovljenih kuća.
Kako je ovo prvi val konkretne realizacije iz Programa Regionalnog stambenog zbrinjavanja raseljenih i izbjeglih, preporučam da više informacija o još nekim potencijalnim korisnicima koji trebaju proći kompletnu proceduru, pročitate na stranicama spomenutog ministrstva, na adresi:
www.mljpi.gov.ba.

četvrtak, 18. kolovoza 2016.

BABA MARICA RUBIL, DESETAK GODINA NAKON HRT-ove EMISIJE

 Razgovarao i napisao: J.Kovačević             


              Da nisam počeo listati svoju arhivu fotografija, vjerojatno bih već zaboravio kako su neke novoseljanske, tek obnovljene kuće, izgledale prije desetak, petnaest i više godina. 
A tek riječi njihovih vlasnika, povratnika koje su u raznim prigodama izgovorili... e, toga se i pogotovo mnogi ne bi sjetili.

Zato ću, prisjećajući se jednog HRT-eovog videozapisa, pod naslovom:
 ''BABA MARICA LEGENDA BOSANSKE POSAVINE'', snimljenog za nekada popularnu TV emisiju ''LATINICA'', pokušati prenijeti današnja razmišljanja i poruke babe Marice Rubil, koja i nakon muževe smrti, i dalje živi u svojoj kući u Novom Selu.

          Nakon izbjeglištva 1992. godine, zatekli su se u Slavonskom Brodu, odakle su  kao i većina izbjeglih, privremeni boravak i smještaj potražili u drugim dijelovima Hrvatske. Oni, sa muževim bratom Pejom, zaputiše se do Karina, blizu mora, valjda misleći kako im to može nadomjestiti njihovu Ukrinu, čiju vodu su svakodnevno ''slušali'' dok udara o obližnju cestu,  koja ih je dijelila od korita rijeke.
Ali, tamo se zadržaše svega dva dana, jer kako mi je Marica pričala:

- ''našli smo nekakav smještaj, ali niti ja, niti moj Anto ne nađošmo tamo, onog prijeko potrebnog duševnog mira i zadovoljstva, ono što smo stalno tražili u izbjeglištvu! Jer toga, za nas nema nigdje, osim tu,  u Novom Selu!''

          Dok sjedimo pred njenom kućom u Novom Selu, smještenom između nekadašnje pruge i ceste, blizu Ukrine i nedaleko od ulaza u centar sela, baba Marica  vrlo smireno, sa dobrom memorijom opisuje do u detalje, njihov tadašnji životni put i prve dane po povratku u selo, te 2000 godine.

(Marica Rubil, u Novom Selu, 17. kolovoza 2016. godine)

- '' Kada smo se vratili iz Karina, ja i moj pokojni Anto smo bili u Slavonskom Brodu, i stalno smo smišljali kako se vratiti u Novo Selo, iako su se djeca protivila i pitali, zašto moramo biti među prvima?
No, nismo imali dvojbi. Čim se ukazala prva prilika, 2000 godine smo se vratili. 
Čekajući obnovu, bez struje, bez hladnjaka, bez peći, i mnogih, drugih ranije naučenih ''životnih luksuza'' - vjeruj mi, osjećali smo se presretni i puna srca!
Za nas povratnike, moje  Rubile i tadašnjeg župnika Antu Stjepića, kuhala sam u dvorištu na ciglama, hladila sve u bunaru i čekali smo konkretnu pomoć i obnovu!''

Odjednom me pogledala ravno u oči, i skoro suznih očiju, nastavila:
- ''Ovo ne smijem zaboraviti reći! 
Mislim da je za našu obnovu, presudan bio posjet njemačkog ambasadora Mulera, koji je selo posjetio sa ekipom svojih asistenata i prevoditeljem i kada je strašno dirnut slikom koju je zatekao u mom dvorištu i u devastiranoj kući, preko prevoditelja rekao: 
Strašno me podsjećate na moju pokojnu majku bez koje sam ostao u dvanaestoj godini života, pri tom se sagnuo i sa poda podigao naše prašnjavo raspelo koje je bilo zatrpano žbukom i razbacanim otpadom i upitao me što ti majko želiš?
Pokazujući rukom na našu kuću, rekla sam - ništa, ništa ne tražim! Samo želim da ovo NAŠE, opet bude NAŠE!
Ambasador je prepun emocija, sa suzama u očima rekao: 'majko, tvoju kuću čemo obnoviti prvu!'... Tada nam je u selu obnovljeno prvih trideset kuća.''



Pogled na kuću babe Marice Rubil sa ceste, 17. kolovoza 2016.


Gledajući uokolo, uočavam uredno dvorište, cvijeće koje u nizu spaja ulaz u kuću sa obnovljenom dvorišnom zgradom, a i skromno obrađenu bašču. Pitam je, jeli to ona sve sama radi, na što mi odgovara:

- '' Sada si me podsjetio na moje osjećaja od prije petnaestak godina kada sam se vratila i vidjela zaraslo dvorište i naš vrt, koji nije bio baš mali. Pružao se i sužavao između pruge i ceste, skoro do ulaza u selo. Tada sam pomislila: samo da mi ga je još jednom očistiti i zasijati, pa neka odmah umrem... 

A eto, i danas, iako sam sama, uz pomoć djece i moju volju, i dalje ga održavam i sijem. Skoro šesnaestu godinu. Jedino mi nedostaje moj dida...''



               Nastavili smo razgovarati o prošlim vremenima, o vremenu nakon povratka u selo i podsjećam je na njihove izjave za HRT i emisiju Denisa Latina, koji joj dade onaj epitet: 'Baba Marica, legenda Bosanske Posavine', na što se samo nasmijala. 

Kaže mi da se detalja baš i ne sjeća, pa joj ponovih dio njihovih izjava. 
A tada, prije skoro 10-tak godina, u svom dvorištu, pred obnovljenom kućom izjaviše:

(pokojni Anto Rubil, snimljen u svom dvorištu 2013. godine)

Na pitanje HRT-ovog reportera, gdje su bili do povratka u selo, Anto iskreno, duhovito i u svom stilu, u mikrofon  reče:

-''U Karinu. Goli kamen! Ja sjeo na kamen, kad' sam ustao kamen se izvrnu, a ispod njega zmijetina. Nećeš Anto tu noćiti više, jebote, odošmo mi nazad!''

Tom prilikom, i baba Marica, pomalo razočarana inertnošću politike i sporošću povratka, ali ipak ushićena, dade kratku izjavu i postade hit na youtube (https://youtu.be/72k7hlw_zUQ):

''Hrvati bi se trebali vraćati u Bosansku Posavinu i svima će biti bolje...
Al' ovdje, da znaju kako ovdje sunce sja, trčeći bi doletili. Nigdje ovako sunce ne sja kao u Bosanskoj Posavini.
A oni koji misle da ćemo otići i leđa okrenuti, dokle god mi miče mali prst - baba Marica ne ide sa svog ognjišta!'' 

            Dok ispijam njenu rakiju, pitam je što joj ovo, njena kuća, Ukrina, njeno cvijeće i dvorište,  danas znače? Smeta li joj promet i buka koja je ovih dana na cesti sve veća? Što joj nedostaje i 
osjećali se sigurnom?
Sa smješkom na licu, onako majčinski, pogleda me i reče:

-''Znam da to i sam osjećaš kada se nalaziš tu u selu, u svom. Mene ovo ispunjava i iako sam narušena zdravlja, i iako djeca sve više brinu za mene, ovdje sam SVOJA. Davno sam rekla, ako treba da živim deset godina u Zagrebu ili bilo gdje drugdje, a samo pet godina ovdje u Novom Selu, u svojoj kući, odmah pristajem na  svoju kuću! Istog mišljenja je bio i pokojni Anto. Zato smo se i vratili! Radi svoga, radi Ukrine i ove, kako ti reče buke na cesti.

Vjeruj mi, kada to utihne, tada se osjećam nelagodno, iako se osjećam sigurno i nitko me nikada nije uznemiravao! Navikla sam na ovaj ambijent, i taj osjećaj ljubomorno čuvam, do kraja svoga života. 

Zahvalna sam svojoj djeci na pomoći i razumijevanju,  koja su mi uvijek pri ruci, ali i svima koji mi svrate, posebno sada kada sam sama.''

            Ove njene riječi me posebno dirnuše, jer prepoznah svu ljubav i iskrenost, koju su  ona i njen dida gajili prema ovom prostoru i rodnoj grudi.
Zato odlučih za kraj, upitati je imali kakvu poruku za sve nas, posebno mlađe naraštaje?
Bez razmišljanja reče:

-''Kada smo se vratili, radovala sam se svakoj novoobnovljenoj kući. Radovala sam se obnovi grobljanske kapelice i ograde, a poseban osjećaj sam imala kada je konačno obnovljena crkva. Pa i zgrada ambulante, tamo gdje je smještena Mjesna zajednica. Radovala sam se obnovi našeg doma, igrališta, ma svega! Ali nema naroda. Bez naroda, a posebno bez mladih - svako selište je mrtvo! 
Očekivali smo da će se selo polako popuniti i mlađima, a ne samo starcima. Ali, eto tako je kako je.
Danas svi pričaju kako je granica problem da se češće dolazi u selo. Da zbog toga nema  ni starijih a kamoli onih mlađih, da sa svojim obiteljima barem posjete svoje, da obiđu grobove predaka...
Ja mislim da to nije i ne smije biti razlog, jer onaj tko voli ovo selo i poštuje one koji su godinama i stoljećima krčili ove njive koje opet urastaju, koji su za ovo krvarili, nađe načina i vremena, a bogme i strpljenja, da barem nekoliko puta godišnje dođe i posjeti svoj zavičaj i grobove predaka.
Ne zaboravljajte SVOJU DJEDOVINU, jer ako to učinite, bit će to zadnji ekser, udaren u mrtvački sanduk ovog sela, njegove povijesti  i vaših uspomena.''

            Toliko od babe Marice, na pragu osamdesete godine života - za sve nas. 
Živila ti nama i dočekivala nas u svojoj kući, još mnogo godina!

NAŠIM SOKACIMA 16.08.2016.




Iz Dujminog sokaka







 Od škole do raskrižja u Mijićima




... i dalje do Dujmića.
Kod Ante Rubila, uz glavnu cestu...


pa kroz Odobašiće do Kovačevića.