srijeda, 31. kolovoza 2016.
U RUJNU KREĆE REALIZACIJA REGIONALNOG PROGRAMA STAMBENOG ZBRINJAVANJA
OBJAVA LISTI KORISNIKA DRŽAVNOG PROJEKTA STAMBENOG ZBRINJAVANJA U OKVIRU REGIONALNOG STAMBENOG PROGRAMA
U skladu sa okvirnim sporazumom između Razvojne banke Vijeća Europe i Bosne i Hercegovine u vezi Regionalnog programa stambenog zbrinjavanja koji je stupio na snagu Odlukom Predsjedništva BiH o ratifikaciji iz multidonatorskog fonda sa prevladavajućim učešćem IPA sredstava koje osigurava Europska unija, financira se provođenje ovog višegodišnjeg državnog projekta.
Izbor korisnika sredstava fonda vrši se temeljem potpisanih Sporazuma za četiri pod-projekta. Ministarstvo za LJPiI BiH, kao vodeća institucija i Jedinica za implementaciju resornih entitetskih ministarstava, potpisali su i adekvatne Sporazume o suradnji sa gradovima/općinama na području Federacije i RS a koje su do sada uključene u provođenje pod-projekata.
Prema Uputstvu za izbor korisnika DPSZ, formirane su tri zajedničke prvostepene komisije, koje su od 2013. godine prikupile i razmatrale cca 27000 obiteljskih zahtjeva koji su obuhvaćali skoro 100 000 osoba, za stambeno zbrinjavanje s prostora BiH, Hrvatske, Srbije i C.Gore.
U cilju ispravne identifikacije korisnika za DPSZ, provedena je i dodatna terenska provjera a koja je obuhvatila potencijalne korisnike za koje su komisije utvrdile da ispunjavaju opće kriterije, odnosno da su uz prijave dostavili potpunu i važeću dokumentaciju.
Nakon obavljenih provjera, utvrđene su liste korisnika Državnog projekta stambenog zbrinjavanja u okviru Regionalnog stambenog programa.
Sve detalje odluke o popisu korisnika po općinama možete pogledati na priloženom linku Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH:
http://www.mhrr.gov.ba/PDF/Izbjeglice/OBJAVA%20LISTI-TEKST%20ZA%20OBJAVU%20NA%20WEB%20STRANICU.pdf
Ovdje, u ovom postu donosim konačnu listu korisnika ovog programa za općinu Bosanski Brod:
1. BARIŠIĆ IVO, Luke
2. BLAŽEVIĆ DRAGO, Petra
3. ČABRAJA RUŽICA, Nike
4. DURMIŠ MARA, Ivana
5. DUŠANIĆ BRANKO, Čede
6. IVANOVIĆ MIŠO, Gojka
7. KARAČIĆ IVAN, Joze
8. PISINGER IKA, Nikole
9. ZEKUŠIĆ ILIJA, Marka
10. ŽIVKOVIĆ IVO, Marka
Sve zainteresirane upućujem na pregled kompletnog popisa korisnika po svim osnovama i po komponentama (sa podacima za općinu B.Brod na popisu ''BIH2 - Obezbejđivanje stambenih rješenja za 780 domaćinstava za povratak i reintegraciju ili lokalnu integraciju u BIH) od red.br. 424 - 431) koji se nalaze na gornjem linku.
Prema najavama, obnova navedenih deset kuća za općinu B.Brod, trebala bi započeti već početkom rujna 2016. godine. Ugovori će biti potpisani po potpunom završetku obnove po sistemu ''ključ u ruke'', za svaki objekat posebno, a koji uključuje i fasadiranje obnovljenih kuća.
Kako je ovo prvi val konkretne realizacije iz Programa Regionalnog stambenog zbrinjavanja raseljenih i izbjeglih, preporučam da više informacija o još nekim potencijalnim korisnicima koji trebaju proći kompletnu proceduru, pročitate na stranicama spomenutog ministrstva, na adresi:
www.mljpi.gov.ba.
četvrtak, 18. kolovoza 2016.
BABA MARICA RUBIL, DESETAK GODINA NAKON HRT-ove EMISIJE
Razgovarao i napisao: J.Kovačević
Da nisam počeo listati svoju arhivu fotografija, vjerojatno bih već zaboravio kako su neke novoseljanske, tek obnovljene kuće, izgledale prije desetak, petnaest i više godina.
A tek riječi njihovih vlasnika, povratnika koje su u raznim prigodama izgovorili... e, toga se i pogotovo mnogi ne bi sjetili.
Zato ću, prisjećajući se jednog HRT-eovog videozapisa, pod naslovom:
''BABA MARICA LEGENDA BOSANSKE POSAVINE'', snimljenog za nekada popularnu TV emisiju ''LATINICA'', pokušati prenijeti današnja razmišljanja i poruke babe Marice Rubil, koja i nakon muževe smrti, i dalje živi u svojoj kući u Novom Selu.
Nakon izbjeglištva 1992. godine, zatekli su se u Slavonskom Brodu, odakle su kao i većina izbjeglih, privremeni boravak i smještaj potražili u drugim dijelovima Hrvatske. Oni, sa muževim bratom Pejom, zaputiše se do Karina, blizu mora, valjda misleći kako im to može nadomjestiti njihovu Ukrinu, čiju vodu su svakodnevno ''slušali'' dok udara o obližnju cestu, koja ih je dijelila od korita rijeke.
Ali, tamo se zadržaše svega dva dana, jer kako mi je Marica pričala:
- ''našli smo nekakav smještaj, ali niti ja, niti moj Anto ne nađošmo tamo, onog prijeko potrebnog duševnog mira i zadovoljstva, ono što smo stalno tražili u izbjeglištvu! Jer toga, za nas nema nigdje, osim tu, u Novom Selu!''
Dok sjedimo pred njenom kućom u Novom Selu, smještenom između nekadašnje pruge i ceste, blizu Ukrine i nedaleko od ulaza u centar sela, baba Marica vrlo smireno, sa dobrom memorijom opisuje do u detalje, njihov tadašnji životni put i prve dane po povratku u selo, te 2000 godine.
(Marica Rubil, u Novom Selu, 17. kolovoza 2016. godine)
- '' Kada smo se vratili iz Karina, ja i moj pokojni Anto smo bili u Slavonskom Brodu, i stalno smo smišljali kako se vratiti u Novo Selo, iako su se djeca protivila i pitali, zašto moramo biti među prvima?
No, nismo imali dvojbi. Čim se ukazala prva prilika, 2000 godine smo se vratili.
Čekajući obnovu, bez struje, bez hladnjaka, bez peći, i mnogih, drugih ranije naučenih ''životnih luksuza'' - vjeruj mi, osjećali smo se presretni i puna srca!
Za nas povratnike, moje Rubile i tadašnjeg župnika Antu Stjepića, kuhala sam u dvorištu na ciglama, hladila sve u bunaru i čekali smo konkretnu pomoć i obnovu!''
Odjednom me pogledala ravno u oči, i skoro suznih očiju, nastavila:
- ''Ovo ne smijem zaboraviti reći!
Mislim da je za našu obnovu, presudan bio posjet njemačkog ambasadora Mulera, koji je selo posjetio sa ekipom svojih asistenata i prevoditeljem i kada je strašno dirnut slikom koju je zatekao u mom dvorištu i u devastiranoj kući, preko prevoditelja rekao:
Strašno me podsjećate na moju pokojnu majku bez koje sam ostao u dvanaestoj godini života, pri tom se sagnuo i sa poda podigao naše prašnjavo raspelo koje je bilo zatrpano žbukom i razbacanim otpadom i upitao me što ti majko želiš?
Pokazujući rukom na našu kuću, rekla sam - ništa, ništa ne tražim! Samo želim da ovo NAŠE, opet bude NAŠE!
Ambasador je prepun emocija, sa suzama u očima rekao: 'majko, tvoju kuću čemo obnoviti prvu!'... Tada nam je u selu obnovljeno prvih trideset kuća.''
Da nisam počeo listati svoju arhivu fotografija, vjerojatno bih već zaboravio kako su neke novoseljanske, tek obnovljene kuće, izgledale prije desetak, petnaest i više godina.
A tek riječi njihovih vlasnika, povratnika koje su u raznim prigodama izgovorili... e, toga se i pogotovo mnogi ne bi sjetili.
Zato ću, prisjećajući se jednog HRT-eovog videozapisa, pod naslovom:
''BABA MARICA LEGENDA BOSANSKE POSAVINE'', snimljenog za nekada popularnu TV emisiju ''LATINICA'', pokušati prenijeti današnja razmišljanja i poruke babe Marice Rubil, koja i nakon muževe smrti, i dalje živi u svojoj kući u Novom Selu.
Nakon izbjeglištva 1992. godine, zatekli su se u Slavonskom Brodu, odakle su kao i većina izbjeglih, privremeni boravak i smještaj potražili u drugim dijelovima Hrvatske. Oni, sa muževim bratom Pejom, zaputiše se do Karina, blizu mora, valjda misleći kako im to može nadomjestiti njihovu Ukrinu, čiju vodu su svakodnevno ''slušali'' dok udara o obližnju cestu, koja ih je dijelila od korita rijeke.
Ali, tamo se zadržaše svega dva dana, jer kako mi je Marica pričala:
- ''našli smo nekakav smještaj, ali niti ja, niti moj Anto ne nađošmo tamo, onog prijeko potrebnog duševnog mira i zadovoljstva, ono što smo stalno tražili u izbjeglištvu! Jer toga, za nas nema nigdje, osim tu, u Novom Selu!''
Dok sjedimo pred njenom kućom u Novom Selu, smještenom između nekadašnje pruge i ceste, blizu Ukrine i nedaleko od ulaza u centar sela, baba Marica vrlo smireno, sa dobrom memorijom opisuje do u detalje, njihov tadašnji životni put i prve dane po povratku u selo, te 2000 godine.
(Marica Rubil, u Novom Selu, 17. kolovoza 2016. godine)
- '' Kada smo se vratili iz Karina, ja i moj pokojni Anto smo bili u Slavonskom Brodu, i stalno smo smišljali kako se vratiti u Novo Selo, iako su se djeca protivila i pitali, zašto moramo biti među prvima?
No, nismo imali dvojbi. Čim se ukazala prva prilika, 2000 godine smo se vratili.
Čekajući obnovu, bez struje, bez hladnjaka, bez peći, i mnogih, drugih ranije naučenih ''životnih luksuza'' - vjeruj mi, osjećali smo se presretni i puna srca!
Za nas povratnike, moje Rubile i tadašnjeg župnika Antu Stjepića, kuhala sam u dvorištu na ciglama, hladila sve u bunaru i čekali smo konkretnu pomoć i obnovu!''
Odjednom me pogledala ravno u oči, i skoro suznih očiju, nastavila:
- ''Ovo ne smijem zaboraviti reći!
Mislim da je za našu obnovu, presudan bio posjet njemačkog ambasadora Mulera, koji je selo posjetio sa ekipom svojih asistenata i prevoditeljem i kada je strašno dirnut slikom koju je zatekao u mom dvorištu i u devastiranoj kući, preko prevoditelja rekao:
Strašno me podsjećate na moju pokojnu majku bez koje sam ostao u dvanaestoj godini života, pri tom se sagnuo i sa poda podigao naše prašnjavo raspelo koje je bilo zatrpano žbukom i razbacanim otpadom i upitao me što ti majko želiš?
Pokazujući rukom na našu kuću, rekla sam - ništa, ništa ne tražim! Samo želim da ovo NAŠE, opet bude NAŠE!
Ambasador je prepun emocija, sa suzama u očima rekao: 'majko, tvoju kuću čemo obnoviti prvu!'... Tada nam je u selu obnovljeno prvih trideset kuća.''
NAŠIM SOKACIMA 16.08.2016.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)