Piše: J.Kovačević
A tamo u selu, biti sam i nije tako teško, jer mještana je malo.
Tu i tamo po neki prolaznik, na biciklu ili u automobilu... I to je sve.
Iako ne naviknut na takav ambijent, čovjek ipak 'osjeti' svo to okruženje, i čeznutljivo i nostalgično ogleda se oko sebe, tražeći orijentire prošlosti i prateći slike krajolika.
Upijao sam svu tu napuštenu, raspojasanu i divlju, a opet lijepu prirodu onako kako sam davno naučio, - kako se krajolik doživljava: gledanjem, slušanjem i mirisima!
Da baš tako i tim redom...
Hodajući od kuće do Ukrine, pomislih kako još nikoga nisam sreo ali i kako sve blista od jutarnje rose i sunca, koje svugdje ostavlja nevjerojatne duge sjene!
Idući pored bivšeg Čugurova Gaja, na kratko primjetih da se ne čuje skoro ništa, kao da je sve zamrlo i pomislih: Bože, kako je teško slušati tišinu i kako je to biti gluh i nijem?
Kako je to, ništa ne čuti a 'vidjeti' da se ipak nešto bučno oko tebe događa?
Kako je to ne moći izreći osjećaje, bilo veselje ili ljutnju?...
Ova pitanja me na kratko udaljiše od prekrasnih jutarnjih slika, i čim se pribrah - polako nastavih dalje. Dalje do mosta i 'velike klade' na Ukrini...
Do tamo, jedan preplašen fazan i zec u žurnom odlasku. Tek cvrkut ptica u okolnom žbunju i komarci, koji nemilice grizu tražeći svoje žrtve, i zvuk motorne pile, lijevo u pravcu Miljaka, moji su vjerni i jedini pratitelji.
Istina, pomažu mi, da još jednom obnovim arhivu sjećanja na ono čega više tu nema. Na život sela i na njegove žitelje.
I tako, nakon skoro pola sata nađoh se na mostu, nad Ukrinom, gledajući u obrasle obale koje se pružaju do ušća u Luščanima, i koje zelenilom okolnog drveća uokviruju nanose smeđeg šljunka, na adicama u koritu rijeke, koje je ostavila nedavna ''velika voda''. ...Nekada se već izdaleka vidjelo mjesto gdje počinje rijeka, jer do nje su rasle samo velike vrbe i jaseni praveći hladovinu kupačima, i koje su odvajale ostatak seoskog atara na kojem su bile uredne polojske njive i oranice.
Danas je sve spojeno u novoizraslu šikaru, koja se spojila od ceste do rijeke, i Ukrinu vidimo tu kod mosta, tek kada joj se istinski približimo...
Pa ipak, njena zeleno bistra voda i okolno drveće, na momente daju prekrasne, skoro 'tekuće' slike. Kao da sve gledam na filmu, a ne odozgo sa mosta odakle promatram okolne vrbe, topolice i divlji jasen koji precizno obilježavaju njene granice.
Vidio sam ja tu, na rijeci i ono čega više nema!
Vidio sam nekoliko traktora koji su odvozili natovareni ukrinski šljunak iz vode, teško se uspinjući do obližnjeg asvaltnog puta.
Vidio sam uredno pokošenu njivu koja je spajala stare vrbe na obali, sa njivom na kojoj je desetke parkiranih automobila! Vidio sam kako kupači igraju nogomet, i čuo sam jasnu vrisku djece koja pljuskaju po ukrinskom brzacu, dovikujući se uz zarazan smijeh, upućen hrabrom skakaču s mosta koji je u vodu ''pao kao sjekira''!...
Sjećanja naviru, kao dolazeća ukrinska voda...
Ali toga jutra, stvarno sam čuo zbor ptica koje su radosno cvrkutale u obližnjim krošnjama, iznad dvojice tihih ribiča koji su, skoro zamaskirani zbog komaraca, uz cigaretu čekali svoj trofej.
Vidio sam kako se riba baca, ali na drugoj strani mosta, suprotnom od njih dvojice. Ali koga to brine. Svi smo tu, u svom filmu i svi uživamo u onom do čega nam je stalo!
Taj ugođaj će potkrijepiti i lagani huk vode koja je zapljuskivala komade odbačenog betona, malo niže 'velike klade' i Čabrajine vikendice.
Pogled mi se zaustavi na privezanom čamcu kojega tu od skora ostavlja Brano Pavičin, odlazeći s njim u ribarenje. Oko čamca, nakupljeno naplavljeno granje i uspjenjena voda, koja se prelijeva dalje preko obližnjeg šljunčanog nanosa. A uokolo, gledano od rijeke prema gore, na okolnom drveću vidljivi su muljavi tragovi zadnjih velikih voda koje su prohujale Ukrinom, utapajući se u obližnjoj Savi.
Dok tražim siguran prilaz i spuštanje do prilično nepristupačne 'velike klade', pomislih na 119 km dužine Ukrine, koja se mjeri od izvora Velike Ukrine u Lukavcu i pitam se na kojoj dužini se ja sada nalazim? Na 115-om ili 116-om kilometru?
Vjerojatno, jer ušće je svega dva-tri kilometra nizvodno!...
Sunce se lagano izdizalo nad krajolikom, i postajalo je sve toplije. Dole, na onom bijelom, u stepenice improviziranom silaznom kamenju, nakupila se lanjska trava kroz koju već raste 'neprijateljski' bagrem, odvraćaju me od pomisli da se spustim do vode.
Zato ostajem gore, pokušavajući snimiti to novoseljansko, po mnogo čemu poznato mjesto za kupanje onih odvažnijih i smjelijih kupača, ali i pogodnog mjesta za pecanje.
Skakalo se tu, u prilično duboku vodu od svuda: sa klade, sa obale, sa onog kamenja koje se nalazilo uzidano u silazni put do klade, ali i sa obližnjeg drveća!
Po nađenim ''zapisnicima'' o izvršenom izvidu Stanice milicije B.Brod, na tom mjestu se 1964. godine utopio mladi radnik Doboj puteva, koji se kupao na kladi nakon napornog i vrelog dana prilikom asvaltiranja magistralnog puta. Tu, u blizini klade, utopio se naš mještanin Luka Kriša...
Iznenađen da ovaj prilaz 'velikoj kladi' zadnjih godina nitko nije ozbiljnije uredio i koristio, gledajući u vodu sjetih se onog nekadašnjeg narodnog običaja i priče, koja je govorila kako su nekada djevojke u želji da zaborave neprežaljenu ljubav, bacale u rijeku papirić sa imenom nesuđenog partnera koji bi voda odnijela na nepoznato i u zaborav.
Eh, koliko li je tek ovakvih papirića i priča bačeno u Ukrinu od izvora do ušća, i koliko li je tajni njena voda predala velikoj Savi?
I dok Ukrina i dalje teče i zapljuskuje svoje obale, noseći svu svoju žal i iznenađenost nepostojanjem usputnih mjesta i njenih bivših žitelja, život ide dalje!
Na žalost. svakim danom, svakom noću, mjesecom i godinom - sve smo manje njeni Novoseljani!
Nema komentara:
Objavi komentar