U Grebnicama se Dejton usro na poso!
Pomoz Bog junace! - Uvijek faljen!
„Druže…! Možeš li makar u zezanciji pomeniti Bosnu i Hercegovinu?O dejtonskom sjemenu i kurvama piše: ÐURO KESIC
U Grebnicama, na krivini iza „Ruškine“ birtije i osnovne škole, obično vreba policija. Englezi krivinu zovu „curve“, a mi prevedeno „Kurva“. Tu je najlakše rasuti šlajbok. Tu policija pljačka usnule vozače. Ovdje je sve da čovjek ne povjeruje. Ameri su vjerovatno imali jak razlog da baš zbog toga i baš tu kraj „kurve“ posiju Dejtonsko sjeme. Za sada samo „korov“ napreduje. Tu se entiteti vide golim okom.
Nisam baš najsavjesniji vozač, ali se (za sada) redovno izvlačim. Osjećam se kao „naš čovjek“. Ali vozim, eto, prema Republici Srpskoj.
Već dugo – dugo godina niko mi (nam) ne izražava dobrodošlicu. Ništa se ozbiljno ne dešava i svi smo se uživili u čari recesije. Da u svadbenim transparentima ne pročitam ono „Dobro nam došli dragi gosti!“, zaboravio bi da to uopće i postoji. A i u svadbama postoji samo zato što su u velikoj većini jednonacionalne. Mislim da bi bila prvorazredna zajebancija, kada bi neki HRVAT, napisao takvu dobrodošlicu prijateljima-prijacima SRBIMA ili MUSLIMANIMA.
Gotovo je sigurno da bi to u Posavskom kantonu bila udarna vijest svih trač partija, a nije isključeno da to čudo neviđeno od majorizacije ne bi slikala BiH i Vinkovačka televizija.
Izvanredno bi zasjedao najviši organ i niži organi HDZ.
Takvo što ni Čović ne bi napisao Dodiku, a baš se vole i baš su braća za primjer.
Priličnije bi to bilo Ljubiću, makar je on tek odnedavno doznao da mu je i Dodik brat.
A i naš Gari, da ima strica, ni manje ni više nego - Srbina.
Nisam baš najsavjesniji vozač, ali se (za sada) redovno izvlačim. Osjećam se kao „naš čovjek“. Ali vozim, eto, prema Republici Srpskoj.
Već dugo – dugo godina niko mi (nam) ne izražava dobrodošlicu. Ništa se ozbiljno ne dešava i svi smo se uživili u čari recesije. Da u svadbenim transparentima ne pročitam ono „Dobro nam došli dragi gosti!“, zaboravio bi da to uopće i postoji. A i u svadbama postoji samo zato što su u velikoj većini jednonacionalne. Mislim da bi bila prvorazredna zajebancija, kada bi neki HRVAT, napisao takvu dobrodošlicu prijateljima-prijacima SRBIMA ili MUSLIMANIMA.
Gotovo je sigurno da bi to u Posavskom kantonu bila udarna vijest svih trač partija, a nije isključeno da to čudo neviđeno od majorizacije ne bi slikala BiH i Vinkovačka televizija.
Izvanredno bi zasjedao najviši organ i niži organi HDZ.
Takvo što ni Čović ne bi napisao Dodiku, a baš se vole i baš su braća za primjer.
Priličnije bi to bilo Ljubiću, makar je on tek odnedavno doznao da mu je i Dodik brat.
A i naš Gari, da ima strica, ni manje ni više nego - Srbina.
Da se „sve mijenja osim kamenja“, pobrinili su se oni s drugu stranu Dejtona. Iza spomenute „kurve“, već neko vrijeme „postojana kao klisurina“ stoji ogromna tabla, koju i da svim silama hoćeš, ne možeš a da ne vidiš:
„Welcome, dobro došli u Republiku Srpsku“.
Pokraj table vijori zastava tog entiteta koju je iste te večeri kad je sve postavljeno (tako se bar priča) zapalio neki brat po politici, kod nas se zove još i manijak, peder, hrvatina itd. Nije mogao da otrpi tako upadljivu dobrodošlicu, posebno zbog toga što su se „oni“toga prije sjetili. Neki opet kažu da mu je zasmetala ona crvena tabla (asocira po boji na mrske platformaše) znatno manja, ali jako upadljiva, jer na sebi ima mrtvačku glavu na kojoj piše: prolaz je strogo zabranjen: MINE“!
„Welcome, dobro došli u Republiku Srpsku“.
Pokraj table vijori zastava tog entiteta koju je iste te večeri kad je sve postavljeno (tako se bar priča) zapalio neki brat po politici, kod nas se zove još i manijak, peder, hrvatina itd. Nije mogao da otrpi tako upadljivu dobrodošlicu, posebno zbog toga što su se „oni“toga prije sjetili. Neki opet kažu da mu je zasmetala ona crvena tabla (asocira po boji na mrske platformaše) znatno manja, ali jako upadljiva, jer na sebi ima mrtvačku glavu na kojoj piše: prolaz je strogo zabranjen: MINE“!
Usporio sam kod „kurve“ i kad sam vidio da nema nikoga ni iza ni ispred, zaustavio sam auto, izvadio onaj svoj škljocavac i stao fotografirati. Zanesen u poslu nisam ni primijetio da mi se prikrao moj „stari dobri prijatelj“, jednostavnije „drug“,(identitet ću iz provokativnih razloga zadržati za sebe) iz onog entiteta. Da ne bude zabune, po ocu i materi Srbin.
I prije nego sam se i snašao, on pozdravi: „Dobro došli u Republiku Srpsku!
Da ga zbunim, velim: „Pomoz bog junače!“, na što će on „Uvijek faljen!“.
Poslije toga smo oba prasnuli u smijeh, koji prekidoše dvije desne ruke poletivši u srdačan pozdrav.
„Nisam te dugo vidio!“
„Ni ja tebe“.
„Nisi se ništa promijenio, samo si malo ostario. Riječi su ti i dalje oštre i iskrene. Sjećam se dobro, kao iz omladinskih dana, kada si „derao“ po onim guzonjama…“
„Ma nisam to bio ja“, pravdam se.
„Jesi jesi, nemaš se čega stidjeti, život ti je dao za pravo. Budi ponosan.“
„Već jesam“- prekidam tu nepotrebnu diskusiju.
„Pročitao sam tekst koji si nekada davno posvetio ovom mjestu. Na onoj vašoj stranici, dom@ljevac.com. Ne znam kako se točno zvao taj članak. …Sjećaš se sigurno. Ono si nabrajao kako su Grebnice na ovom mjestu podijeljene u dva entiteta, dvije općine, dva sela, dva elektro sistema, dva zdravstvena, dva obrazovna, dva putna, dva poštanska, u njemu se pišu dva pisma na dva dijalekta i ko će nabrojati sve što si ti napisao. A zaboravio si da se ovdje psuju dvije majke (srpska i hrvatska), dva predsjednika (Milošević i Tuđman), da se ovdje navija za dvije različite reprezentacije (Srbiju i Hrvatsku), obožavaju ili ne vole podjednako dva načelnika, krsti se na dva načina, slave različite slave, dižu u nebesa različiti heroji (oni što su pucali jedni na druge)… Ovdje se Dejton usro na poso! Slikao si to i pokazao svijetu…Vidiš i sam da se u jedan dio tog sela ulazi sa pisanom dobrodošlicom, a u drugi kao da vas niko ne želi. Mi imamo MINE, a vi nemate. Podijeliše nas ko amebe."
„Proći će to. Rok trajanja ljudskih gluposti je ipak ograničen. Dok još traju treba uživati u njima“ - odvraćam sarkastično.
„Ko bi rekao da će Grebnice tako nadrljati? Znaš i sam kako je ovdje. Ne tako davno bilo je sve vrlo prosperitetno. Grebnice su i danas cjelovite, selo doktora nauka, pjesnika, pletača pruća, vrijednih seljaka i gastarbajtera. Kuće su nam iste, putevi isti, rijeka ista, bare iste, zrak isti, čak i država ista.“
„Druže, kako ti se čini ova tabla dobrodošlice.“ - prekidam njegov izliv nostalgije za davno prošlim vremenima, „slikao sam je u sto poza.“
„Te Dodikove? Da ja tebe nešto pitam: vjeruješ li u tu dobrodošlicu? Osjećaš li iskreno da te s ovu stranu Dejtona neko želi kao svog najdražeg gosta.? To su table sile i nemoći. Sile da patološki želiš da imaš državicu, makar se ona zvala i entitet, a nemoći da je uistinu imaš. Da je to tabla iskrene dobrodošlice, ne bi je ovako skrnavili. Nije prva koja je ovako prošla.“
„Dugujem i ja tebi odgovor: Ne, na žalost, ničim ne osjećam tu dobrodošlicu. Za to treba nešto više od slobode kretanja. Privatno se osjećam dobrodošao kod jednog broja Grebničana. Čak kao kod kuće. Ta mi je dobrodošlica puno bitnija od ove zvanične.“
„Baš si iskren! Jesi li se naslikao? Hajdemo na piće. Dobrodošao u Republiku Srpsku!“
„Druže…! Možeš li makar u zezanciji pomeniti Bosnu i Hercegovinu?
„Jebiga!“
...
I prije nego sam se i snašao, on pozdravi: „Dobro došli u Republiku Srpsku!
Da ga zbunim, velim: „Pomoz bog junače!“, na što će on „Uvijek faljen!“.
Poslije toga smo oba prasnuli u smijeh, koji prekidoše dvije desne ruke poletivši u srdačan pozdrav.
„Nisam te dugo vidio!“
„Ni ja tebe“.
„Nisi se ništa promijenio, samo si malo ostario. Riječi su ti i dalje oštre i iskrene. Sjećam se dobro, kao iz omladinskih dana, kada si „derao“ po onim guzonjama…“
„Ma nisam to bio ja“, pravdam se.
„Jesi jesi, nemaš se čega stidjeti, život ti je dao za pravo. Budi ponosan.“
„Već jesam“- prekidam tu nepotrebnu diskusiju.
„Pročitao sam tekst koji si nekada davno posvetio ovom mjestu. Na onoj vašoj stranici, dom@ljevac.com. Ne znam kako se točno zvao taj članak. …Sjećaš se sigurno. Ono si nabrajao kako su Grebnice na ovom mjestu podijeljene u dva entiteta, dvije općine, dva sela, dva elektro sistema, dva zdravstvena, dva obrazovna, dva putna, dva poštanska, u njemu se pišu dva pisma na dva dijalekta i ko će nabrojati sve što si ti napisao. A zaboravio si da se ovdje psuju dvije majke (srpska i hrvatska), dva predsjednika (Milošević i Tuđman), da se ovdje navija za dvije različite reprezentacije (Srbiju i Hrvatsku), obožavaju ili ne vole podjednako dva načelnika, krsti se na dva načina, slave različite slave, dižu u nebesa različiti heroji (oni što su pucali jedni na druge)… Ovdje se Dejton usro na poso! Slikao si to i pokazao svijetu…Vidiš i sam da se u jedan dio tog sela ulazi sa pisanom dobrodošlicom, a u drugi kao da vas niko ne želi. Mi imamo MINE, a vi nemate. Podijeliše nas ko amebe."
„Proći će to. Rok trajanja ljudskih gluposti je ipak ograničen. Dok još traju treba uživati u njima“ - odvraćam sarkastično.
„Ko bi rekao da će Grebnice tako nadrljati? Znaš i sam kako je ovdje. Ne tako davno bilo je sve vrlo prosperitetno. Grebnice su i danas cjelovite, selo doktora nauka, pjesnika, pletača pruća, vrijednih seljaka i gastarbajtera. Kuće su nam iste, putevi isti, rijeka ista, bare iste, zrak isti, čak i država ista.“
„Druže, kako ti se čini ova tabla dobrodošlice.“ - prekidam njegov izliv nostalgije za davno prošlim vremenima, „slikao sam je u sto poza.“
„Te Dodikove? Da ja tebe nešto pitam: vjeruješ li u tu dobrodošlicu? Osjećaš li iskreno da te s ovu stranu Dejtona neko želi kao svog najdražeg gosta.? To su table sile i nemoći. Sile da patološki želiš da imaš državicu, makar se ona zvala i entitet, a nemoći da je uistinu imaš. Da je to tabla iskrene dobrodošlice, ne bi je ovako skrnavili. Nije prva koja je ovako prošla.“
„Dugujem i ja tebi odgovor: Ne, na žalost, ničim ne osjećam tu dobrodošlicu. Za to treba nešto više od slobode kretanja. Privatno se osjećam dobrodošao kod jednog broja Grebničana. Čak kao kod kuće. Ta mi je dobrodošlica puno bitnija od ove zvanične.“
„Baš si iskren! Jesi li se naslikao? Hajdemo na piće. Dobrodošao u Republiku Srpsku!“
„Druže…! Možeš li makar u zezanciji pomeniti Bosnu i Hercegovinu?
„Jebiga!“
...
Ni srpski, ni hrvatski!
Tako nam i treba.
Dejtonski!
Nema komentara:
Objavi komentar